Primena nasilja je u politici oduvek prisutna. Štaviše, prisiljavanja i nasilništva različitih vrsta su starija od samog političkog odnosa kao takvog. Istorija civilizacije je obeležena krvavim ratovima i sukobima kako između različitih vojski i država, tako i unutar jedne zajednice; neki od najdestruktivnijih ratova nakon Napoleonovog poraza su vođeni unutar država, a ne između njih (Volc, 2008:115). Mnogi nasilničko ponašanje shvataju, čak, urođenim ljudskoj prirodi. Ipak, kako to ističe Remon Aron, „odustajanje od nasilja postaje ideologija neideokratskog režima“ (Aron, 1997:342). Razvojem konstitucionalnog političkog uređenja nasilje postaje neprihvatljivo, barem vid proizvoljnog pribegavanja istom. Zato nas sada interesuju okolnosti u kojima je nasilje opravdano. Naredni redovi će biti posvećeni pitanju opravdanosti [državnog] monopola na silu i [državnog] sprovođenja nasilja u sistemu liberalno-demokratskog političkog uređenja.